Vesna Sokolić i Milan Berbuč


Povodom obilježavanja dana Grada Krapine u Galeriji grada Krapine je 1. prosinca 2012. otvorena izložba slika akad. slikara Vesne Sokolić i Milana Berbuča. Dvadesetak izloženih radova donacija su Vesne Sokolić Galeriji grada Krapine i činit će stalni postav Galerije. O autorima je na otvorenju izložbe govorila dr. sc. Ivanka Reberski.

Vesna Sokolić

Akademska slikarica Vesna Sokolić rođena je 1924. u Zagrebu. Studirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a profesori su joj bili klasici modernog hrvatskog slikarstva prve polovine 20. stoljeća: Omer Mujadžić, Krsto Hegedušić, Ljubo Babić, Vladimir Becić, Antun Mezdjić, Marino Tartaglia i Tomislav Krizman. Diplomirala je 1946. u klasi profesora Vladimira Becića. Od 1946. – 1948. polazila je specijalku kod prof. Marina Tartaglie i Tomislava Krizmana. Izlaže skupno od 1947., a samostalno od 1952. godine. Studijski je u nekoliko navrata boravila i usavršavala se u Parizu, te u Nizozemskoj, Španjolskoj, Italiji i Sjedinjenim Američkim Državama. Djela joj se nalaze u brojnim galerijama i privatnim zbirkama u Hrvatskoj i svijetu. Odlikovana je 1998. godine Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Članica je HDLU-a Zagreb.

Šest punih stvaralačkih desetljeća dovoljno je ispunjena mjera djela i vremena za cjelovito sagledavanje osobnog i osobitog doprinosa ove umjetnice. Vesna Sokolić ne samo da je dosegla nego i prevršila tu mjeru vremena i osobnog udjela u njemu. Prostoru svog užeg i šireg zavičaja ona se svojstveno odužila. A pridruživši se brojnim individualnim izričajima suvremenog hrvatskog slikarstva, pridodala je razvedenoj matici izvornu slikarsku idiomatiku. Cjelovito sagledan, ostvareni opus Vesne Sokolić razotkrio nam se kao svojevrsna memorija u koju je više od pola stoljeća ikonografski i koloristički svojstveno taložila srcu prirasle dojmove. Po širokim rasponima rano očitovanih slikarskih mogućnosti bile su joj širom otvorene gotovo sve opcije, no ona je izabrala «svoj» put postupnog razvoja, a iznad svega, slobodnog stvaranja. Zaputila se uhodanim tokovima bujno razvedene matice poetskog intimizma toplih ugođaja i prigušenih harmonija. Potom je, nakon prvog susreta s Parizom, obogaćen novim iskustvom napustila sigurnu luku oprobanog likovnog jezika da bi se prepustila svom «ispitivačkom nemiru», koji ju je doveo do rubnih granica figurativnog slikarstva i izmamio najžešća očitovanja kolorističkog izričaja. Pokazalo se, međutim, da je ova slikarica imala dovoljno unutarnje vatre iz koje se na nesigurnom tlu likovnih okušavanja generirala svojstvena izražajnost i bogatila amblematična ikonografija po kojoj će se njezino slikarstvo od kraja pedesetih godina prepoznatljivo izdvajati i pamtiti. Ostvarivši znakovitu motiviku i autentičnu viziju krajolika , Vesna Sokolić dosegla je svojstvene stilske atribute koji se odlikuju ekspresivnom snagom kolorističkog rukopisa. Njena likovna metaforika ostvarivala se postupno na nekoliko autentičnih motiva među kojima se amblematski izdvajaju motivi cvijeća, galebova i letova, te transformiranog, alternativnog krajolika. Radost, nesputana sloboda i prostor našeg sjevera i juga, ugradila je u temelje svoga stvaralaštva. Više od pola stoljeća neprekidno traje transformacija kolorističkog izričaja Vesne Sokolić i još se i sada ova umjetnica neposustale energije kreativno potvrđuje. U svom samosvojnom hodu pratila je postrance kretanja naše «slikarske magistrale», a da ni jednog trenutka nije požalila što je krčila svoju postranu stazu. Od samog početka nepovodljiva, ostala je cijelo vrijeme postojana u stvaralačkoj autonomiji, došavši u preobrazbi likovnog izričaja do samih granica «čistog slikarstva». U nekoliko navrata ostvarila je autohtone vrijednosti osobnog « stila».

Po iskazanim značajkama predstavila nam se kao jedna od najsugestivnijih suvremenih koloristkinja velikog senzibiliteta, koja je povrh toga suvremenom slikarstvu dala svoj obol u inventivnoj reinterpretaciji pejzaža, u izvorno nadahnutoj motivici amblematskog značenja. U svojoj transformiranoj viziji i reinterpretaciji regionalno obilježenog pejzaža obuhvatila je ovaj naš raznoliki prostor: kontinentalni na sjeveru i mediteranski otočni na jugu. Pejzažnim opusom, koji je zapravo njezin najznačajniji doprinos stilskoj raznolikosti hrvatskog slikarstva druge polovine dvadesetog stoljeća, ostvarila je autentičnu varijantu «alternativnog krajolika», koji je prema riječima Grge Gamulina «slika duše ili duha krajolika, što nije vidik sam, već uvijek nešto drugo, nešto što postoji samo u duhovnom ozračju».

Uza sva nabrojena formativna svojstva, slikarstvo Vesne Sokolić zrači snažnim «pozitivnim» emisijama. Prožetost optimizmom i radosnim porukama, čini ovu slikaricu i njezino slikarstvo još usamljenijom, ako ne i jedinstvenom pojavom, koja je upravo tom dragocjenom i posve rijetkom obdarenošću uspijevala održati ravnotežu kreativnog duha, zaobići površne zamke stila i vremena, u kojem je sugestivno i svojstveno participirala.

Po izraženoj optimističkoj crti, po upornom ostajanju na granici obostranoga – figurativnoga i asptraktnoga, po pretežitoj zaokupljenosti prirodom, u poplavi antitradicionalnih tendencija i novih medija u koloristkinji Vesni Sokolić prepoznajemo slikaricu kontinuiteta, dugog trajanja i onih univerzalnih značajki kojih je vrijednost neprolazna.

dr.sc. Ivanka Reberski

Milan Berbuč

Porijeklom iz Sv. Križa u Vipavskoj dolini (blizina Ajdovščine), rođen je 1920. u Ljubljani, gdje provodi veći dio djetinjstva. Studira slikarstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu (1943. – 1947.). Studij nastavlja u specijalki prof. Gabrijela Stupice na Likovnoj akademiji u Ljubljani (1947. – 1949.). Zajedno sa šestoricom mladih slikara u Ljubljani osniva avangardno orijentiranu grupu «Skupina 53», postavši jedan od najistaknutijih predstavnika novoga vala u slovenskom slikarstvu. Studijski boravi u Amsterdamu (1954/55.), gdje priređuje samostalnu izložbu. Od 1956. živi i umjetnički djeluje u Zagrebu izlažući redovito na izložbama HDLU-a i SDU-a, a samostalno nastupa zajedno sa suprugom, slikaricom Vesnom Sokolić. Ljeta provode krstareći jadranskim otocima. Osim kratkotrajnih apstraktnih okušavanja Berbuč je ostao vjeran figuraciji, izraziti graditelj forme i analitičar prirode, slikao je tradicijske teme (pejzaže Zagorja, Vrapča, Istarskih gradova, otoka; mrtve prirode i portrete, ponajviše svoje supruge Vesne Sokolić). Mnogo je putovao po Europi i Americi. Putovanja i krstarenja inspirirala su ga uvijek novim motivima. 1990. godine u Parizu nastaje pariški ciklus.

Umro je u Zagrebu 1995. godine ne dočekavši retrospektivu, koja mu je održana komemorativno u Domu HDLU u Zagrebu 1996. godine.

Milan Berbuč išao je kroz život i u svojoj umjetničkoj evoluciji bez osvrtanja, ostvarivši u posvemašnjoj slobodi autentičan slikarski opus svojstvenih stilskih preobrazbi na rubu figuracije. Kao predvodnik novoga vala avangardne ljubljanske grupe mladih slikara Skupina 53' stekao je vizu za ulazak u povijest poslijeratnog slovenskog slikarstva. Umjetničku zrelost i stilsku osobnost stjecao je nenametljivo, u tišini svoga atelijera u zagrebačkom likovnom krugu. Ranih šezdesetih godina, na trenutak zaokupljen apstraktnim okušavanjima, uspio je na svojstven način afirmirati «individualno» i «posebno» u univerzalnom govoru apstrakcije.

No, figuracije je ipak bila njegov konačni izbor – polje širokog i inventivnog likovnog očitovanja i preobrazbi motiva, koja mu je u zrelosti zajamčila autonomno kretanje rubnim slojevima figurativnog slikarstva.

Svijet kakvog nalazimo na Berbučevim slikarskim platnima odraz je njegova unutarnjeg oka i viđenja prirode i ljudi, a ti su se njegovi okulari formirali u fizičkom i duhovnom prostoru rodnih (slovenskih) i posvojenih (hrvatskih) regija. Zavičajna «dvojnost», koju je kao usud nosio kroz život, u umjetnosti je slojevito pothranjivala njegovo stvaralaštvo prožeto dubokim humanitetom. Veza s prostorom iz kojega je potekao utkala se na osobit način kao Arijadnina nit u njegovo slikarstvo, a hrvatskim krajolicima, kojima je oduševljen krstario i usputno se njima nadahnjivao, punio je registar slikarskih motiva i sadržaja. Elegična crta i jednostavnost njegove izvorne likovnosti nesumnjivo potječu iz pradjedovskog prostora Vipavske doline.

Deklarativnim svrstavanjem uz figuraciju Berbuč je ovjerio svoje mjesto u nizu slikara koji su u svijetu poremećenih univerzalnih vrijednosti ostali «čuvarima kontinuiteta». Samozatajni humanist, graditelj forme, analitičar prirode i ljudskih značajeva, prošavši kroz brojna okušavanja Berbuč je svojstveno pratio tendencije vremena, pa iako je stvarao povučen u sjenu, bio je slikar suvremenog trenutka. U pojedinim segmentima, kao što je njegova apstraktna dionica ili još mnogo značajnija paradigmatska sinteza krajolika, dao je svojstven doprinos problematskoj raznolikosti slikarske produkcije druge polovine dvadesetog stoljeća.

konačnu prosudbu njegovih vrijednosti donijet će vrijeme, kad će se s povijesnim odmakom umjetnički doprinosi odmjeravati jednakim mjerilima, bez neizbježnih subjektivnih diskursa suvremenog doba, zbog kojih na savjesti kritičara leže mnoge potisnute i nepriznate umjetničke osobnosti. Unatoč samovoljnom povlačenju izvan magistralnih tokova, Milan Berbuč uspio je posvjedočiti svoju stvaralačku osobnost i ostvariti autohtoni slikarski opus. Pa ako to njegovo humanizmom amalgamirano likovno djelo paradigmatske figurativne sinteze, duboko ukorijenjeno u temelje slikarstva dvadesetog stoljeća nije moglo biti u fokusu interesa u vremenu preplavljenom konceptualnim idejama, njegova najbolja legitimacija za povijesnu ovjeru jest i ostat će, univerzalnost umjetničkih vrijednosti za koje će se pokazati da su neovisne o vremenu i prostoru.

dr.sc. Ivanka Reberski





Online galerija

Vesna Sokolić i Milan Berbuč




Ravnatelj: 049/370-561
Financije: 049/370-561
Obrazovanje: 049/370-561
Galerija grada Krapine: 049/370-810
Muzej Ljudevita Gaja: 049/370-810
E-mail: pou@krapina.hr