Stari grad

POVIJESNI OSVRT NA GRAD KRAPINU

Kao što znamo prvi pisani dokumenti spominju grad Krapinu 1193. godine. U srednjem vijeku postojala je utvrda Krapina podno koje se počelo razvijati naselje. Sama utvrda i tadašnje vlastelinstvo bili su kraljevski posjedi, a potom, u skladu s feudalnim uređenjem i posjedi pojedinih velikaša.

Od krapinske srednjovjekovne utvrde grada na brežuljku iznad Krapine sačuvana je samo jedna zgrada. Međutim, zahvaljujući arheološkim istraživanjima, dosadašnjim isko-pavanjem dokazano je postojanje velikih dvoranskih objekata na položaju srednjovjekovnog castruma Krapine. Otkriven je tlocrt sakralnog objekta, zacijelo, dvorske kapele, Presv. Trojstva, koja se navodi u pisanom dokumentu iz 1225. godine. U tome srednjovjekovnome dvoru boravio je 2. lipnja iste godine 1225. hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. Arpadović, zajedno sa svojih nekoliko velikaša.

Najstariji vlasnici grada bili su, i to u skladu s već spomenutim feudalnim uređenjem hrvatsko-ugarski kraljevi iz roda Arpadovića. Tako osim kralja Bele IV. Arpadovića i vladari iz drugih kuća. Godine 1347. vlasnikom Krapine bio je kralj Ljudevit I. Anžuvinac, koji je 1. ožujka 1347. predstavnicima grada Krapine, koji su došli k njemu u Zagreb, podijelio povlastice kraljevskog slobodnog grada koje su ostale na snazi sve do ukidanja feudalizma godine 1848. Recimo također da je supruga kralja Ludovika I. Anžuvinca bila Hrvatica Elizabeta Kotromanić, majka dvoje djece, Marije koja se udala za hrvatsko-ugarskoga kralja Žigmunda Luksemburškog i Hedvige, koja se udala za Poljskoga kralja Ludovika Jagelovića. A njegov i Elizabetin unuk poginuo je u bitci na Mohačkome polju krajem kolovoza 1527.

U međuvremenu, značajni su gospodari grada Krapine bili grofovi Celjski. Naime, godine 1397. upravo spomenuti kralj Žigmund Luksemburški darovao je grofu Hermanu Celjskom za vojne i druge zasluge više hrvatskih gradova, među njima i Krapinu, i to sa svim njezinim pravima, zemljama i selima. Misli se i na kmetske podložnike. Grofovi Celjski postali su tako i zagorski vlastelini. Uz Hermana Celjskog vezana je i poznata ljubavna priča koja govori o njegovoj okrutnosti spram sina Fridricha i njegove odabranice Veronike Desiničke, i dobrim se dijelom smatra vjerodostojnom.

Poslije grofova Celjskih vlasnik starog grada Krapine postaje hrvatski ban Vitovac „Barun od Krapine“ i „Grof zagorski“, zatim hrvatsko-ugarski kralj Matija I. Korvin i njegov nezakoniti sin Ivan Korvin, koji postaje hrvatski ban, i koji je 12. listopada 1504. umro ovdje u utvrdi-dvorcu Krapini, a pokopan je u Pavlinskoj crkvi u Lepoglavi. Ban Ivaniš Korvin imao je tada svega 3l godinu života, a njegova udovica Beatrica s dvoje djece, 23 godine. Bana Ivaniša Korvina ''oplakivala je cijela Hrvatska'', jer on je savjesno vršio bansku vlast i spadao je u red onih junačkih hrvatskih banova, ''koji su prvi ustajali kad je neprijatelj pokucao na vrata domovine''.

Nekoliko mjeseci poslije, to jest dana 17. ožujka 1505. umro je u njihovu dvoru Krapini Beatričin sin Krsto, koji je imao naslijediti u banskoj časti svoga oca Ivaniša Korvina. Nje-gova majka Beatrica, sada i Korvinova udovica, dala ga je sahraniti u pavlinsku crkvu B. D. Marije u Lepoglavi, u grobnicu pored njegova oca. Njihovi mramorni spomenici s natpisima stoje u crkvi pored glavnoga oltara i danas. Beatričina kćerka Elizabeta uskoro je umrla za vrijeme njihova posjeta u Ugarskoj.

Korvinova udovica Beatrica Frankopan udala se po preporuci kralja za Jurja Bran-denburškog, koji je nakon njezine smrti, zbog rasipničkog života prodao grad Krapinu banu Petru Kegleviću, ovaj opet Mihajlu Jambrekoviću; a Jambrekovićev zet Luka Sekelj prodao je Krapinu ponovno braći Keglevićima, koji 1641. postavljaju temelje gradnji franjevačkog samostana u Krapini. Konačno je hrvatsko-ugarski kralj Rudolf II darovao Krapinu banu Ivanu Draškoviću.

U vrijeme vladanja bana Ivana Draškovića u Krapini je zasjedalo pet Hrvatskih sabora: 1598., 1599., 1600., 1605. i 1607. Na njima se najviše raspravljalo o obrani zemlje, gradnji utvrda, a rješavali su se i zemaljski sudski sporovi.

U gradu-utvrdi Krapina umro je 17. siječnja 1624. hrvatski ban Tomo Erdödy, podri-jetlom iz hrvatske grane ove velikaške porodice. Sahranjen je u zagrebačkoj katedrali pored oltara Majke Božje, pored kojega i danas stoji istaknut na mramornoj ploči njegov lik na kojem se vidi kako ban Tomo Erdödy stoji u banskoj opremi ispod Raspela, a pored bana je natpis in Deo vici - u Bogu pobjedih. Misli se na njegovu slavnu pobjedu nad Turcima u bitci pod sisačkom utvrdom 22.lipnja 1593. godine. Ističem da na spomen te pobjede, koja je spa-sila ne samo Hrvatsku i grad Zagreb, nego i cijelu Europu od Osmanlija, i danas svakoga da-na u 14 sati zvoni malo zvono zagrebačke katedrale. Posljednji gospodari grada Krapine bile su obitelji Lichtenberg i Ottenfels. Ovu je utvrdu, ponešto popravljenu barun Franjo Otten-fels godine 1919. zajedno sa ostacima gradine darovao Krapinskoj općini.

Vratimo se sada u današnji grad Krapinu. U gradu se župna crkva sv. Nikole prvi puta spominje 1311. god., kasnije je razrušena potresom u 19. st., a obnovljena je na starim temeljima na prijelazu 19. u 20. st. Sv. Nikola je ujedno višestoljetni zaštitnik grada i župe.

Nasuprot dominacije feudalnih gospodara koji su vladali krapinskim burgom, s obadvije strane rijeke Krapinčice razvio se donji grad kojim je dominirao građanski stalež, a kojeg je osobitim pravima i povlasticama obdario kralj Ludovik I. Anžuvinac, kad je boravio u Zagre- bu 1347. godine Poveljom, koja je priznala grad kao slobodno kraljevsko trgovište, i jamčila Krapincima znatnu autonomiju. To je ubrzalo razvoj građanstva i njegova bavljenja obrtima, trgovinom i poljoprivredom. Trgovište je sebi biralo suca, danas bismo rekli gradonačelnika.

Godišnji sajmovi održavaju se u Krapini već od početka 15. st. odnosno od 1416. go-dine. Na Krapinske sajmove dolazilo je i do 10.000 ljudi iz Zagorja, Podravine, Mađarske, Štajerske i Kranjske. I sami grofovi Frankopani i Celjski razmjenjivali su u Krapini robu, a dolazili su i dubrovački trgovci.

U tijeku 15. st. obrtnici Krapine, da bi zaštitili svoja građanska i strukovna prava, udru-žuju se u obrtnička udruženja – u cehove. Prve povlastice dao im je kralj Matija I. Korvin. Tako su gotovo do početka 20. stoljeća postojali cehovi: draguljara, tesara, klesara, lončara, kožara, zidara, tkalaca, češljara, graditelja, bravara, sedlara, mlinara i pekara.

Već 1580. godine u Krapini je načinjen prvi popis izučenih zanatlija po strukama, iz čega nastaju značajni cehovski staleži. Samo nekoliko godina poslije, to jest 1588. hrvatsko-ugarski kralj Rudolf II. potvrdio je gradu pečat Krapine, kojim gradski sudac ovjerava izdane dokumente. Pečat je bio srebrni, a na njemu su tri kule od tesanog kamena koje prikazuju krapinske tvrđave: Krapinu, Psar i Šabac.

Grad Krapinu krasi i prelijepa crkva sv. Katarine i franjevački samostan, koji je utemeljen 1641. godine donacijama grofova Keglević, na mjestu gdje je nekad postojala samo kapela sv. Katarine, koja se spominje 1547. godine. Desetak godina poslije, to jest godine 1657. sagrađena je nova crkva sv. Katarine, a uz nju je dovršen i franjevački samostan. Stilski, gradnja franjevačkog samostana u Krapini pripada razdoblju ranog baroka, i to po-najprije zaslugom grofova Keglevića. U sastavu samostana djelovao je i fakultet teologije, filozofije, retorike. U samostanu postoji vrijedna zbirka sakralne umjetnosti i knjižnica uteme-ljena 1650. godine, bogata rijetkim knjigama od kojih su najznačajnije tri inkunabule. Zajedno s gradnjom samostana, u Krapini započinje 1665. godine i sustavno osnovno školstvo.

Na samom početku 18. st. i to nakon činjenice, što je Hrvatski sabor, pod predsjedanjem bana Nikole III. Erdödya izabrao godine 1687. Sv. Josipa zaštnikom Kraljevine Hrvatske, banski namjesnik Petar Keglević sagradio je kapelicu sv. Josipa na brdu iznad samostana. Otud ime brda - Josipovac, kojeg su krapinci zvali Jozef-Breg

Crkva Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu predstavlja jednu do najljepših baroknih crkava u ovom dijelu Hrvatske. Građena je od 1750. do 1761. godine, a sagradili su je pobožni građani i seljaci kao svoju zavjetnu crkvu. Crkva je sagrađena kako bi u nju bio smješten Marijin kip donešen iz Jeruzalema, jer je Gospa i prije gradnje crkve pomogla mno-gim ljudima u bolesti i teškoćama - pa su ljudi i sam kip smatrali čudotvornim. Crkva je po-svećena 13. kolovoza 1761. godine i do danas ona je zavjetno mjesto - mjesto okupljanja vjer-nika hodočasnika. Kako ocjenjuju i brojni stručnjaci, crkva nadahnuje ljepotom svoje unu- trašnjosti, bogato izrađenim oltarima, umjetničkim slikama i rijetkim orguljama majstora An-tona Römera iz Graza.

Jednom riječi starodrevni hrvatski grad Krapina, bio je i ostao grad povijesti, kulture i umjetnosti, i kao takav od uvijek je u trajnom žarištu nacionalne povijesti. Stoga je grad Krapina i grad kojim se diči cijela Hrvatska.

dr.sc. Agneza Szabo



Iz oskudnih pisanih podataka saznajemo da se Krapina prvi puta spominje 1193. godine, a o utvrđenom gradu listine govore tek u 13. stoljeću.

Pisani podaci malo govore, ali je čovjek ovdje živio već u dalekoj prošlosti o čemu se saznalo 1899. godine otkrićem naselja fosilnog čovjeka. Ruševine Staroga grada s uščuvanom predajom svjedoče da su na krapinskom području dolazile i prolazile, nastajale i nestajale ljudske civilizacije. Na ovom području su živjeli Iliri koje su pokorili Rimljani, ali o tome nema neposrednih pisanih dokumenata. Pretpostavlja se da je tu bila ilirska naseobina koju su Rimljani preuzeli od Ilira. U južnom dijelu Krapine, Mihaljekovom jarku naišlo se prilikom kopanja temelja za gradnju kuće na dijelove rimske ceste, a 1895. iskopana su i dva rimska žrtvenika posvećena Jupiteru s imenima donatora konzularnih beneficijarija. Mihaljekov jarek ležao je najvjerojatnije na toj rimskoj cesti što je vodila iz Ptuja kroz dolinu Krapine prema Savi.

Između 1193. – 1225. godine Krapina je bila «locus». Pripadala je slavonskom hercegu, a imala je svog župana ili kneza.

1193. godine prvi puta se spominje u izvorima za Bele III Calanusa. Uz «locius Crapina» u to vrijeme postoji i burg što se razabire iz zapisa iz 1222. godine.

1258. godine vojvoda Stjepan uređuje međe krapinskog grada, a tada je najvjerojatnije izgrađen krapinski stari grad koji je vjekovima dominirao nad dolinom.

Krapinska srednjevjekovna utvrda – grad sagrađena je na brežuljku ispod kojeg se razvilo naselje Krapina. Od cjelokupnog kompleksa utvrde danas je ostao očuvan dvokatni stari objekt, pregrađen u 19. stoljeću. Utvrda Krapina sagrađena je kao središnja točka obrane granica prema Sutli. U početku je bio kraljevski posjed Arpadovića i Anžuvinaca i centar zagorske županije, a potom postaje višestoljetno sjedište hrvatskih banova. S prijelaza 16. na 17. stoljeće u gradu je održano pet hrvatskih sabora.

U razdoblju od 14. – 19. st. izmjenjuju se vlasnici grada. Nakon grofova Celjskih, Krapina je u vlasništvu hrvatskog bana Ivana Vitovca, zatim Ivana Korvina čija se udovica Beatrice Frankopan udaje za Jurja Brandenburškog koji je zbog svoje rastrošnosti morao rasprodati imanja po Zagorju, pa tako Krapinu kupuje jajački ban Petar Keglević i prodaje ga Mihajlu Jambrekoviću. Ženidbenim vezama Krapina dolazi u posjed Luke Sekelja, tadašnjeg vrhovnog zapovjednika Hrvatske i Slavonske krajine. Grad potom kupuju Keglevići, ali kralj Rudolf uskoro dio grada daruje Ivanu Draškoviću za čijeg se banovanja ovdje održalo pet hrvatskih sabora na kojima su najznamenitiji hrvatski uglednici vijećali i donosili odluke o organizaciji obrane zemlje od Turaka.

Hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški (vladao od 1387. do 1437. god.) u Krapini je 1404. godine oženio Barbaru Celjsku, kćer grofa Hermana Celjskog i Zagorskog. Na toj je ceremoniji, pravom okupljanju tadašnje europske plemićke „kreme“, sudjelovalo više od 400 europskih kraljeva, prinčeva i velikaša.
Tijekom 18. st. grad se ne održava, a nasljedstvom ga dobiva obitelj Lichtenberg. Ottenfelsi, zadnji vlasnici nakon obnove dijela grada 1919.godine daruju ga trgovištu Krapini.

Ovaj spomenički kompleks, hrvatski banski i saborski grad, ima visok stupanj važnosti u povijesti hrvatskog naroda i njegove državnosti.

Arheološkim istraživanjima vršenim od 1994. godine od strane Instituta za arheologiju iz Zagreba na ovom spomeničkom kompleksu došlo se do značajnih podataka o velikom dvoranskom spomeničkom sklopu. Uz istočni gradski bedem dokazano je postojanje objekata s tragovima svođenja, ulazom i prozorom. U sklopu tlocrta pravokutnih svođenih objekata uz masivni, dijelom razgrađeni istočni bedem utvrde otkriveni su jasni tragovi nazočnosti stalnog oblika života tijekom brončanog doba. Otkriveni su brojni ulomci posuda raznih oblika i namjene kao i fragment posebno vrijednog kamenog kalupa za lijevanje šupljih brončanih sjekira. Otkriveni materijal pouzdano se može pripisati brončanodobnoj populaciji nositeljima tzv. kulture polja sa žarama koja je od 1000. g. pr. Kr. naseljavala pogodno smještenu i zaštićenu glavicu brijega iznad rječice Krapinčice na ulazu iz prostrane doline u klanac i prometnicu prema sjeveru. Na toj pogodnoj lokaciji u srednjovjekovlju ponovno je bujao život. U istočnom dijelu areala utvrde konstatirano je postojanje sakralnog objekta kojeg na temelju pisanog povijesnog vrela što ga čuva Tajni arhiv Vatikana, valja poistovjetiti s dvorskom kapelom Sv. Trojstva koju su podigli grofovi Celjski početkom XV. stoljeća.
Nalazi ulomaka sakralne plastike posebno svodnih rebara i prozorskih šprljaka gotičkog stilskog izričaja uz ulomke fresaka i poligonalan tloris svetišta, te osnovu oltarne menze, upućuju na prijelaz XV./XVI. st. kao vrijeme gradnje objekta. Interesantno je napomenuti da je tijekom istraživanja sakralnog objekta otkrivena prapovijesna stratigrafija s brojnim ulomcima keramike brončanodobnog obilježja. Znači da je gotički sakralni objekt dvorske kapelice izgrađen na prapovijesnom sloju.

Podrobna arheološka istraživanja kapelice u sklopu srednjovjekovnog utvrđenog grada Krapine dat će preciznije odgovore o izgledu otkrivenog sakralnog objekta, starosti i kulturnom opredjeljenju prapovijesne osnove na kojoj je izgrađena. Dvoranske objekte i otkrivenu dvorsku kapelicu možemo smatrati rezidencijom i duhovnim sklopom srednjovjekovne Krapine.
Uz zapadnu stranu gradskog bedema, neposredno uz veliki stambeni dobro očuvani objekt Starog grada arheološka iskopavanja su otkrila tlocrt velikog ulaznog obrambenog objekta, tzv. kule 2 kao i niz prostorija koje su joj pridružene.

Na vrhu strmoga brijega na kojem je smješten kastrum Krapina arheološka istraživanja dokazala su detalj tlocrtne sheme fortifikacije koju možemo pripisati vremenu romanike, odnosno početnoj fazi utvrđivanja Krapine.
Arheološka istraživanja dala su bogati pokretni fundus. Nalazi keramike, kovinskih izrađevina, stakla, pećnjaka, sakralne gotičke plastike, fresaka, kostiju životinja i sl. nakon podrobne laboratorijske i znanstvene obrade i vrednovanja poslužit će kao materijalni argumenti dugotrajnog i intenzivnog života prapovijesnog i srednjovjekovnog prethodnika današnje Krapine.



Arheološko blago Starog grada Krapine rezultati arheoloških istraživanja

Stari grad Krapina smješten na strmome brijegu jednog od krajnjih izdanaka gore Strahinjčice, iznad slikovitoga povijesnog grada Krapine, usprkos stoljetnom zanimanju povjesničara i nastojanjima arheologa još uvijek je velikim dijelom obavijen velom tajni, te budi stalno zanimanje i otvara niz pitanja o burnim zbivanjima tijekom stoljetnih izmjena svojih gospodara.

Krapina je svojom bogatom poviješću oduvijek plijenila pozornost mnogih putopisaca, historiografa, povjesničara i arheologa. Starine i ruševine drevnih kamenih gradova uklopljenih u pitoreskni krajolik potaknule su i brojne legende koje se stoljećima prenose i duboko su se ukorijenile u sjećanje puka. Jednu takvu legendu još je u svojim mladenačkim danima zapisao znameniti ilirac Ljudevit Gaj. Prema njoj Krapina je kolijevka svih Slavena u kojoj su braća Čeh, Leh i Meh na tri brijega podigli svoje utvrde Stari grad (Krapina), Novi grad (Psar) i Šabac. Kroz opis legende o izdaji njihove sestre Viline zbog ljubavi prema neprijateljskome rimskom časniku čije je čedo donijela na svijet, dobivamo i slikovitu rekonstrukciju mikrotoponimije područja oko starog grada Krapine (Ljubine ili Vuline jame, Liepa glava). Legenda kaže kako je troje braće, nakon što su napustili Krapinu, osnovalo Češku (Čeh), Poljsku (Leh) i Rusku (Meh ili Moskov, Rus) državu.

više

Ravnatelj: 049/370-561
Financije: 049/370-561
Obrazovanje: 049/370-561
Galerija grada Krapine: 049/370-810
Muzej Ljudevita Gaja: 049/370-810
E-mail: pou@krapina.hr