| Uoči otvorenja Tjedna kajkavske kulture Krapina 2012., u subotu 1. rujna u Galeriji grada Krapine je pod pokroviteljstvom Grada Krapine i Krapinsko- zagorske županije otvoren 6. zagorski likovni salon, najveća likovna manifestacija u Krapinsko zagorskoj županiji. Na ovogodišnji Salon od prijavljena 102 autora sa 211 radova, stručni ocjenjivački sud u sastavu Branka Hlevnjak, Dora Kovačević i Stanko Špoljarić odabrao je 79 autora sa 100 radova. Pravo prijave na ovu trienalnu manifestaciju koja se održava od 1997. godine u selekciji situacija: slikarstvo, kiparstvo, grafika, fotografija, video i ostali vidovi likovnog izražavanja imali su likovni umjetnici koji su rođenjem, životom, radom, temom ili na neki drugi način vezani uz Hrvatsko zagorje. Prijavljeni radovi ne smiju biti stariji od 3 godine. Kao i dosadašnjih godina i ove godine Stručni ocjenjivački sud je predložio, a Organizacijski odbor dodijelio tri nagrade. 1. nagrada Jagor Bučan 2. nagrada Wanda Tudja Strahonja 3. nagrada Josip Švaljek Salon prati opsežan katalog u kojem je uz životopis autora objavljena i fotografija jednog rada. Dizajn kataloga, pozivnica i plakata izradila je akad. slikarica- grafičarka Ana Zubić. Na otvorenju je o Salonu govorio član stručnog ocjenjivačkog suda Stanko Špoljarić, a otvorio ga je gradonačelnik Grada Krapine Josip Horvat. U prigodnom glazbenom programu nastupila je Tamburaška skupina KUD-a Krapina. Salon ostaje otvoren do 15. listopada 2012. 6.ZAGORSKI LIKOVNI SALON Likovni saloni otvoreni različitim poetikama vrste su umjetničkih prezentacija koji mogu najpotpunije donijeti sliku zbivanja u nekom vremenu i prostoru. Istina danas kod smotri s većim brojem umjetnika prevladavaju izložbe koncipirane oko neke ideje, likovnog fenomena, stilske datosti prema zamisli i odabiru teoretičara. Pozitivna strana takovih izložbi je svakako neupitna no često zatvaraju vrata umjetnicima istinskih kreativnih mogućnosti ako se ne uklapaju u sadržajne i likovne koordinate određene problemske izložbe. Stoga raduje vitalitet Zagorskoga salona, već stvorena lijepa tradicija upotpunjena dojmljivom kvalitetom svih izdanja salona. Kod krapinske izložbe isto postoje neke granice za sudjelovanje jer na njemu mogu nastupati umjetnici koji su rođeni, koji žive u zagorskom kraju, povezani su s njime na razne načine, no često je i emotivna nit spram ljepote slikovitih prostora dostatna da slikari i kipari postanu zagorci. Žiri je prihvaćao tu raznovrsnost podrijetla no isto tako uvažavao činjenicu da treba dati priliku domaćim snagama, brojnim talentima koji djeluju u mjestima širom Zagorja, ili iz veličine Zagreba pogledom i dolaskom vraćaju se u svoje posvojene ambijente. I ove godine, a i ranije je to bio slučaj, uz afirmirana imena na hrvatskoj likovnoj sceni zablistali su i oni manje poznati, pa smo bili svjedoci manjim ili većim otkrićima slikarskih i kiparskih autentičnosti. Možda ne vidom likovnog radikalizma no svježinom u tragu tradicije obogaćene suvremenim senzibilitetom ne mali broj autora dao je salonima svoj pečat. Razumljivo svođenje na neki zajednički nazivnik,pa ni sličnost općih usmjerenja nije moguć poradi brojnih stilistika, interesa, osobno prihvaćenih izazova uprisutnjenih na izložbi. Objektivno ostvarenja konceptualnog karaktera, nekonvencionalna, eksperimentalna rješenja u drugom su planu i više su izuzetak no pravilo. No to nikako nije prepreka za visoko valoriziranje izložbe po načelu bitno je ono što je predstavljeno, a ne ono što eventualno nedostaje. Poradi toga zgusnutost izama na jednome mjestu pruža zanimljiva saznanja u trenutku protegnutom u trajanje, uvid u kontinuitet izraza pojedinaca ili njihove obrate, neobične iskorake i logične pomake. Konačno Zagorski salon okuplja autore s jasnoćom dodira, ali i konfrontacijom udaljavanja. Samostalne izložbe temeljitiji su uvid u segmente opusa no saloni nude i drugačija pulsiranja u dijalogu sa srodnim ili drugačijim. I postav izložbe interpretacija je bliskosti silnica unutrašnjih naboja i postavljenih zakonitosti forme. Postavljanja reda u nepostojanje egzaktnosti opredmećenih umjetničkih svjetova. A mogu biti i tvarni i stvarni. Ponuđeni realističnom marnošću. Primjerice u krajoliku. Podignutom lirskom ili dramatičnom ugođajnošću, kolorističkom uzbudljivošću u zanesenosti s vjerodostojnošću ljepotom. Put je to ka slobodi ekspresionističkog, nemiru poteza i geste i intenzitetu palete. Pitomi zemljopisni isječci oslobođeni su epiderme doslovnog i prelaze u stanja imaginarnog. Umjetnička maštovitost utkana je u vidove figurativnog, srazove ljudskih stanja, darove meditativnog u tanahnosti metafizičkog, pa i nadrealnog, ili provociranja sardonskim. Česta lakoća izvedbe, faktor igre jeka su dinamike života koji uz naznake specifičnosti sredine odraz je i univerzalnog. Tako slike i pričaju i slutnja su intimnog. U pročišćenosti kompozicija koje od motivskog prelaze ka apstraktnom. I bez poštivanja čvrstih stilskih odrednica označenim lirskim, geometrijskim, organičkim. No postoje i djela poput slobodnih strijelaca, ne mogu se ničemu pridružiti. Izazivaju enigmatskim ili kombinatorikom postupaka i tehnika. Kiparska dionica manje je zastupljena. Polazi od poštivanja klasičnog u motivskom i oblikovnom smislu. Ali i od zaokupljenosti taktilitetom materijala, strukturom površine i energijom volumena. Posebnost ovoga salona skulpture su sastavljenih od srodnih, definiranih jedinki. Djela nastalih adiranjem sličnog, kompozicija jasno programiranih ili prepuštenih slučaju. Nota duhovitog gotovo je redovita pratnja u skladanju simpatičnih predmetnosti. Umnoženost kiparskih i keramičkih tvorbi aktivira i sav okolni prostor, privlačeći posjetitelja da u njega makar i vizualno uđe. Da postane sudionikom radosti stvaranja, koje smo svjedoci u svim godinama dosadašnjih Zagorskih salona. S uvjerenjem da će tako i dalje biti. Stanko Špoljarić |
