Stari grad Krapina smješten na strmome brijegu jednog od krajnjih izdanaka gore Strahinjčice, iznad slikovitoga povijesnog grada Krapine, usprkos stoljetnom zanimanju povjesničara i nastojanjima arheologa još uvijek je velikim dijelom obavijen velom tajni, te budi stalno zanimanje i otvara niz pitanja o burnim zbivanjima tijekom stoljetnih izmjena svojih gospodara.
Krapina je svojom bogatom poviješću oduvijek plijenila pozornost mnogih putopisaca, historiografa, povjesničara i arheologa. Starine i ruševine drevnih kamenih gradova uklopljenih u pitoreskni krajolik potaknule su i brojne legende koje se stoljećima prenose i duboko su se ukorijenile u sjećanje puka. Jednu takvu legendu još je u svojim mladenačkim danima zapisao znameniti ilirac Ljudevit Gaj. Prema njoj Krapina je kolijevka svih Slavena u kojoj su braća Čeh, Leh i Meh na tri brijega podigli svoje utvrde Stari grad (Krapina), Novi grad (Psar) i Šabac. Kroz opis legende o izdaji njihove sestre Viline zbog ljubavi prema neprijateljskome rimskom časniku čije je čedo donijela na svijet, dobivamo i slikovitu rekonstrukciju mikrotoponimije područja oko starog grada Krapine (Ljubine ili Vuline jame, Liepa glava). Legenda kaže kako je troje braće, nakon što su napustili Krapinu, osnovalo Češku (Čeh), Poljsku (Leh) i Rusku (Meh ili Moskov, Rus) državu.
Rani spomen mjesta Krapine (1193. g. locus Krapina) u srednjovjekovnim listinama govori nam o njenome prvenstveno strateškom značaju, a potom o njenom prometnom, trgovačkom, gospodarskom, a vjerojatno i administrativno-upravnom značaju. Kada je točno izgrađena sama utvrda, nije nam poznato jer rani pisani izvori o tome šute. Iako nemamo spomena o tome, povjesničari na temelju tumačenja nekih elemenata legende smatraju da je Stari grad Krapina jedan od najstarijih hrvatskih srednjovjekovnih utvrđenih gradova, te da mu povijest najvjerojatnije seže sve do vremena hrvatskih narodnih vladara. U to vrijeme utvrdu je moglo izgraditi slobodno pleme krapinskih žitelja zbog utvrđivanja i potrebe za nadzorom putova.
Spomen castruma de Zagoria tijekom druge polovine 13. st. prema sadašnjim spoznajama možemo povezati s Krapinom, kao središtem srednjovjekovne županije ili kneštva Zagorje. Krapina je u to vrijeme bila u rukama Gisingovaca. U pisanim dokumentima utvrda se prvi puta izrijekom spominje tek 1330. godine gdje se govori o dohodcima koje Petar zvan Herceg, sin Henrika II. Gisingovca dobiva od svojih posjeda i gradova Krapine, Kostela i Oštrca na međi Teutonije i Zagorja.
Kralj Ludovik I. Anžuvinac sa ciljem da ovlada samovoljom jakih feudalnih obitelji u Hrvatskoj i Slavoniji primjenjuje razne mjere kako bi ojačao svoju vlast. Tako je 1347. godine Gisingovcima oduzeo gradove i posjede Zagorskog kneštva, te je i Krapina došla u kraljevsku vlast. Iste je godine kralj Ludovik Anžuvinac trgovištu u Krapini dodijelio privilegij kojim je krapinskim stanovnicima dana znatna samouprava. Pod kraljevom je vlašću Krapina sve do 1399. g., kada ga Sigismund Luksemburgovac dodjeljuje grofu Hermanu II. Celjskom.
U svom polustoljetnom gospodarenju Krapinom Celjski su zasigurno uložili mnogo u njeno utvrđivanje jer im je Krapina u njihovoj politici osvajanja vlasti na području sjeverozapadne Hrvatske predstavljala izuzetno važan strateški položaj. U to vrijeme u Krapini žive Fridrik II. Celjski i njegova supruga Katarina, kći Stjepana Frankopana. Svoj boravak na krapinskome gradu zasigurno su nastojali učiniti ugodnim i raskošnim. O tome nam svjedoče i arheološki nalazi.
Nakon izumrća Celjskih nad Krapinom kao i većinom njihovih posjeda vlast je dobio Jan Vitovac i njegovi sinovi, a poslije je grad opet prešao u kraljeve ruke. Kralj Matija Korvin ga 1491.g. daje svome nezakonitome sinu Ivanišu koji od 1497. g. nakon ženidbe s Katarinom, kćeri Bernardina Frankopana, živi u gradu Krapini te tu i umire 1501. g. I taj horizont druge polovine 15. stoljeća krapinskog grada vrlo lijepo se ocrtao u arheološkim nalazima te arhitekturi samoga burga.
Kroz sljedeće stoljeće nad Krapinom se redaju razni posjednici među kojima se ističu Keglevići. U vrijeme banovanja Ivana Draškovića u Krapini je zasjedalo pet hrvatskih Sabora: 1598., 1599., 1600., 1605. i 1607. na kojima su se donosile važne odluke o organizaciji obrane protiv opasnosti od Osmanlija.
Od 1610. g. Keglevići postaju jedini nasljednici, za njihovo vrijeme utvrda prosperira i ima izniman značaj. U Krapini je, prigodom svog posjeta gradu, izdahnuo još jedan velikan hrvatske povijesti Toma Bakacs Erdödy, pobjednik turske vojske u bitki kod Siska 1593.g. Poslije Keglevića Krapinom su gospodarile još obitelji Lichtenberg i Ottenfels-Geschwind, međutim nakon stradavanja u potresu 1775. godine, utvrda je ustvari već tada napuštena, a u potpunosti 1900. g.
Stari grad Krapina izrastao je u arheologijom bogatome okruženju, od susjednog Hušnjakovog brda s jedinstvenim nalazima krapinskog pračovjeka, pa do nedalekog lokaliteta Mihaljekov Jarek s nalazima rimskih žrtvenika i spomenika. I sam je položaj budućega srednjovjekovnoga burga bio naseljavan već od prapovijesti. Naime, pri arheološkim su istraživanjima na svjetlo dana izašli brojni ulomci keramičkih posuda koji nam govore kako je ovaj povoljan povišeni položaj na sunčanoj južnoj terasi brda nad rijekom Krapinčicom urodio intenzivnim životom u kasnom brončanom dobu, u vrijeme kulture polja sa žarama, odnosno razdoblju od 11. do 9. st. pr. Krista. Iz kasnijih vremena, iz ranog rimskog doba, imamo tek pojedinačne nalaze, poput brončanog rimskog sestercija iz 1. stoljeća (možda cara Augusta ili Tiberija), koji nam govore kako je čovjek u svim prapovijesnim i povijesnim vremenima stupao ovim područjem, prepoznavši Krapinu kao jedno od važnih strateških i prometnih mjesta.
Nakon niza stoljeća ranosrednjovjekovlja o kojem arheološki nalazi i povijesni izvori šute, Krapina nam se javlja u ranijim izvorima razvijenog srednjeg vijeka te, kao što smo pokazali, na osnovi njihove rekonstrukcije te njenog strateškog značaja za rane hrvatske i ugarske vladare, kao i toponimije i određenih legendi očuvanih u narodu, zasigurno možemo na njoj očekivati ostatke najstarije utvrde, još starije od zidina na najvišem vrhu jezgre krapinskoga burga, koje su se do danas očuvale. Arheološka lopata još nije zakopala na sam vrh romaničke jezgre burga, kao niti na daljnje strukture i obrambene grabe gradskog sklopa koje kriju daljnji sjeverni izdanci i obronci brda. Istraživanja Instituta za arheologiju 1994. te potom 2001. i 2008. godine, kao i Konzervatorskog odjela u Zagrebu 2006. g. usmjerila su se na terasu podno najstarije jezgre burga, na tzv. gornje gradsko dvorište, zatim na prostor donjeg gradskog dvorišta i barbakana.
Čitav razvoj utvrde diktiran je prirodnim datostima i konfiguraciji terena. Na najvišoj i najistaknutijoj točki brda smještena je romanička jezgra koja je nastala vjerojatno tijekom 12. ili ranog 13. stoljeća. Sastojala se isprva vjerojatno samo od branič-kule četvrtastog tlocrta koja je tijekom 13. i 14. st. doživjela i proširenja. Ispod jezgre burga na izduženoj uskoj zaravni gornjeg gradskog dvorišta sa špiljom koja je služila i kao sklonište, ukoliko je za to postojala potreba, a zasigurno i kao prikladan, prostran i hladan prostor za skladištenje i čuvanje namirnica, osobito se intenzivan život odvijao za vremena grofova Celjskih. Gradi se niz gospodarskih objekata kao i rezidencijalni objekti (palas) na zapadnom, te dvorska kapela Sv. Trojstva na krajnjem jugoistočnom dijelu burga. Arheološkim istraživanjima definiran je pravokutni tlocrt kapele te su u kulturnim slojevima pronađeni ulomci svodnih rebara s kruškolikim završetkom profilacije, ulomci bifora i trifora prozora. Na zapadnome obrambenom zidu gornje utvrde nalazi se renesansna palača 20 x 14 m, poduprta dvama kontraforima, a sjeverno od nje, pod zemljom se kriju ostaci starijeg stambenog objekta. Ulaz u gornju utvrdu je južno od palače. Arheološka su istraživanja otkrila i veliku ulaznu obrambenu građevinu i niz prostorija koje su se naslanjale na njezino istočno pročelje i južni obrambeni zid gornje utvrde. Donja utvrda je tlorisa nepravilnog trokuta i nalazi se na nižoj, južnijoj zaravni. Ulaz je u zapadnome uglu, a branjen je velikim barbakanom.
Područje donjeg dvorišta je u kasnom srednjem vijeku korišteno kao mjesto gdje su podizani pomoćni bedemi koji su dodatno branili prilaz gornjoj utvrdi, ali su ujedno i dijelili logične cjeline grada, kako je to bio i običaj u sustavu svake kasnosrednjovjekovne utvrde. Pronađeni su ostaci drvenih i zidanih zdanja koji su predstavljali stanove i gospodarske objekte služinčadi i zanatlija burga, koji su obavljali svakodnevne poslove potrebne za nesmetano odvijanje života jednoga burga. Valjalo bi arheološki provjeriti pretpostavku da nanosi zemlje unutar okolnih pripećaka (abrija) u sjeveroistočnoj stijeni u svojim slojevima kriju nalaze koji bi nam pokazali da su i ovi prostori u srednjem vijeku bili iskorišteni u gospodarske i zanatske svrhe, odnosno kao obori za životinje, razna skladišta, kovačnice ili slično.
Brojni arheološki nalazi na terasi gornjeg dvorišta ukazuju nam na nalaze koji svjedoče o potrebi vlasnika krapinskoga burga u 15. stoljeću da ovaj grad opreme namještajem i priborom koji će im činiti život lagodnijim i ugodnijim, a koji će ujedno dodatno iskazivati na njihov položaj, bogatstvo i moć. Takvih je nalaza bilo i u slojevima donjeg dvorišta, a na to su mjesto ustvari dospjeli kao već polomljeni komadi, odbacivanjem smeća iz gornje ulazne kule ili okolnih zidanih objekata na donjem dvorištu gdje su u kasnijim razdobljima mogli živjeti bogatiji pripadnici onodobnog društva. Nalazi ulomaka keramičkih čaša, ulomaka staklenih čaša, zatim ukrašenih vrčeva, ulomci skupocjenih uvoznih posuda od majolike govore nam o visokoj kulturi jela i pića na krapinskome burgu u 15. st., kako za vremena grofova Celjskih, tako i za Vitovca te Ivaniša Korvina.
O visokoj kulturi stanovanja svjedoče nam i nalazi pećnjaka, osobito na području gornjeg dvorišta gdje je živjelo plemstvo koje je svoj palas grijalo moderno opremljenim i ukrašenim glaziranim kaljevim pećima. Zidove je plemić vjerojatno prekrivao tapiserijama vezenim raznim motivima i istaknutim grbovima, uz njih je stajao drveni rezbareni namještaj, ormari, škrinje, stolovi, stolice, klupe i tako dalje, međutim od tih nam se organiskih izrađevina ništa nije očuvalo do današnjih dana, tek pojedini njihovi metalni dijelovi (npr. okovi za škrinju) predstavljaju nam jedini trag o njihovom postojanju. Prostore kamenih dvorana plemić je rasvjetljavao svijećnjacima, bakljama i keramičkim uljanicama. Vojska koja je živjela u zgradama donjeg dvorišta i barbakana, živjela je skromnije, te je oprema njihovih stanova i boravišnih prostora uvelike zaostajala za inventarom plemićkoga palasa.
Iz arheoloških se istraživanja vidi i što se nalazilo na trpezi plemića na gornjoj utvrdi, kao i ostalog puka i vojnika na donjoj utvrdi luči kako su glavne namirnice životinjskog porijekla bile govedina i svinjetina, pečenja od kokoši i guske, u manjoj mjeri ovčetina i srnetina. Za pretpostaviti je da su se u brojnim pronađenim kuhinjskim loncima kuhale kaše i druga tekuća jela te da su za posluživanje hrane služili i drveni tanjuri koji se nisu očuvali u zemlji kroz nekoliko stoljeća srednjovjekovlja i ranonovovjekovlja. I mlijeko se zasigurno pilo iz drvenih čaša i zdjelica, dok se u keramičkim čašama i vrčevima posluživalo vino i pivo. Polučena su i saznanja o vojnoj opremi viteza, te opremi konja, o čemu nam govore nalazi željeznih vršaka strelica, potkova i žvala.
Arheološka istraživanja i nalazi ulomaka keramičkih posuda, pećnjaka i drugih nalaza iz 16., te 17. pa i 18. stoljeća potvrđuju povijesne podatke o životu na Starome gradu u ranome novome vijeku i kasnije, te nam pružaju uvid u sliku svakodnevnice burga u dvoranama palasa Keglevića.
Krapina je od najstarijih svojih srednjovjekovnih korijena predstavljala važno strateško mjesto. Izrastanjem romaničkoga burga koji je kontrolirao dolinu Krapinčice, te kasnije još jednoga burga, zvanoga Novi grad, sa suprotne strane na brdu Josipovac, Krapina je bila čvrsto uporište obrambenog sustava prema Kranjskoj, odnosno važna strateška točka ugarsko-hrvatskog kraljevstva na pograničnom području prema Njemačkom Carstvu. Njeni vlasnici ostavili su razna svjedočanstva o prošlosti ovoga kraja u srednjem vijeku.
Slijed znamenitih povijesnih građevina koje se i danas ističu u panorami grada, poput Franjevačkog samostana i crkve Sv. Nikole, te tajanstveni duh srednjovjekovlja koje pobuđuju ostaci istaknutog kamenoga burga, Krapini stvaraju jedan poseban ugođaj starine i srednjovjekovlja koje je utkano u sve pore modernoga grada današnjice.
dr.sc.Tatjana Tkalčec
Arheološka istraživanja na lokalitetu Stari grad Krapina proveo je Institut za arheologiju tijekom 1994., 2001. i 2008. godine.
Pokretni arheološki nalazi iz arheoloških istraživanja Staroga grada Krapine pružaju nam uvid u svakodnevnicu srednjovjekovnoga plemića. Iz njih iščitavamo čime se plemić hranio, što je pio te kakvim se priborom služio kod stola, zatim kakvim je kamenim i drvenim namještajem opremio svoju utvrdu i sam prostor u kojem je boravio. Na taj način dobivamo i sliku o standardu našeg plemstva, njegovim trgovačkim i drugim vezama s onodobnim europskim izvorištima kulturnih i modnih trendova.
Uz razne predmete koji ukazuju na svakodnevne popratne zanatske djelatnosti koje se odvijaju na jednome srednjovjekovnome gradu (razni predmeti građevinske namjene, oruđe i alat) kao i brojne ulomke obične kuhinjske keramike, odnosno lonaca koji su služili za svakodnevno kuhanje hrane, te željezne kuhinjske noževe za pripremu hrane, pronađeni su i predmeti koji nam ukazuju na potrebu vlastelina da istakne svoj socijalni status i moć, te da u svoj dom unese predmete koji nisu predstavljali repertoar najobičnijih domaćinstava već isključivo moćnika koji su si mogli priuštiti lagodniji i komforniji život i skupocjene predmete. Od pribora za jelo i piće gospodari krapinskoga burga koristili su ukrašene keramičke čaše, vrčeve s ukrašenim drškama, engobirane boce i vrčeve ukrašene crveno slikanim motivima, zatim su tu bile i staklene čaše, boce i posudice te, za razliku od kuhinjskih, „finiji“ i ukrašeni željezni noževi.
Povijesni podaci ukazuju na to da je u svakodnevnici srednjovjekovnog čovjeka omiljeno piće bilo vino, uglavnom veoma začinjeno, a pilo se, iako rjeđe, i voćne sokove te mlijeko. Dobro vino bilo je vrlo skupo, dok je pivo bilo više narodno piće. Rakija je isprva upotrebljavana u medicinske svrhe u samostanima i apotekama, a tek je na izmaku srednjeg vijeka korištena kao piće na burgovima. S obzirom da su burgovi bili u vlasništvu aristokracije i višeg plemstva, za pretpostaviti je da se iz keramičkih, a osobito staklenih čaša prvenstveno ispijalo vino. Kako u srednjem vijeku, tako i u ranom novom vijeku niži je sloj uglavnom pio pivo, a ne vodu ili mlijeko koji su se u srednjovjekovnoj kuhinji najčešće upotrebljavali za pripravu raznih vrsta kaša. Osim spomenutih pića, konzumirala se i medovina, piće koje se izrađivalo iz meda i vode uz dodavanje hmelja i žalfije za konzervaciju, a s vremenom ga je u potpunosti istisnulo puno omiljenije pivo. Jednostavnije keramičke čaše s krapinskoga burga, pronađene na prostoru donjeg dvorišta, mogle su biti u upotrebi vojne posade koja je čuvala krapinsku utvrdu. Pisani i slikovni povijesni izvori ukazuju i na uporabu drvenih žlica, zdjela, tanjura, boca i čaša u srednjem vijeku, no oni se u arheološkim slojevima izuzetno rijetko uspiju očuvati.
Ilustrativne i pismene predaje pružaju nam podatke što se serviralo na trpezi plemstva prigodom gozbi ili pojedinačnih svečanosti, ali tek nam arheologija daje konkretne podatke o prehrambenim navikama svakodnevnice. Glavne namirnice životinjskog porijekla bile su govedina i svinjetina, pečenja od kokoši i guske, u manjoj mjeri ovčetina i srnetina.U brojnim pronađenim kuhinjskim loncima kuhale su se kaše i druga tekuća jela.
U srednjem vijeku uvelike se koristilo začine. Uvozni začini poput papra, đumbira, cimeta, muškatnog oraščića i klinčića bilu su skupocjeni, no zato su domaći začini i mirodije (peršun, žalfija, miloduh) bili dostupni svim slojevima.
Arheologija je pokazala kako je krapinski burg u 15. stoljeću imao ostakljene prozore kao i crijepom pokrivena krovišta što ukazuje na visok standard vlasnika kao i na njihovo praćenje onodobnih modnih i civilizacijskih srednjoeuropskih trendova u opremanju svojih utvrda. Ostakljeni prozori omogućivali su dnevnu svjetlost i u zimskim vremenima kada je prostorije valjalo štititi i od hladnoće. Noću su se sobe i dvorane osvjetljavale bakljama, ali i svjećnjacima te pogodnim prijenosnim keramičkim uljanicama.
Krapinski je burg od 15. stoljeća bio opremljen i bogato ukrašenim kaljevim pećima. Peći, sastavljene od gusto jedno do drugog poredanih pećnjaka, kako bi se grijaća površina povećala, bile su izuzetno učinkovito rješenje kako za dugotrajno zagrijavanje tako i za sprečavanje zadimljenosti prostora. Kaljeve peći su u srednjem vijeku predstavljale najviši domet u tehničkim rješenjima grijanja prostora, a njima se ujedno i estetski obogatio prostor te su s vremenom zamijenile kamine s otvorenim ložištem. Bogato ukrašeni plaštevi tih peći postali su i svojevrsna umjetnička djela koja iskazuju bogatstvo i važnost njihova vlasnika u onodobnome društvu. Kaljeve peći su bile još jedan od skupocjenih predmeta koje si nije mogao priuštiti obični puk.
