Povodom obilježavanja 200. obljetnice rođenja Ljudevita Gaja, u četvrtak 7. svibnja 2009. u Galeriji grada Krapine je potpredsjednik Hrvatskog sabora i član počasnog odbora za obilježavanje 200. obljetnice Gajeva rođenja Ivan Jarnjak otvorio izložbu «Gaj i njegovo doba». O značenju Ljudevita Gaja za hrvatsku povijest govorila je autorica izložbe i predsjednica Organizacijskog odbora za obilježavanje 200. obljetnice dr.sc. Agneza Szabo. U prigodnom programu nastupila je Folklorna skupina «Viline « koja je izvela Gajevu budnicu Još Hrvatska ni propala. Izložba ostaje otvorena do 30. lipnja 2009.
Iz predgovora autorice izložbe dr. sc. Agneze Szabo:
U povijesnome hodu hrvatskoga naroda, koji uključuje i njegov hod s ostalim europskim zemljama, i zajedno s njihovim kulturnim i civilizacijskim tijekovima u višestrukom spektru ostvarenja, ali i problema, zajedno s uvijek novim i modernim nastojanjima, značajno mjesto pripada također književniku i preporoditelju Ljudevitu Gaju, koji je rođen upravo u ovomu našem gradu – gradu Krapini 8. srpnja 1809., te umro u Zagrebu 20. travnja 1872. Budući da je Ljudevit Gaj rođen u gradu Krapini, za naglasiti je da je rođen u građanskoj obitelji od oca Ivana Gaja, ljekarnika i majke Julijane rođene Schmidt, i to kao najmlađe, sedmo dijete svojih roditelja, koji su u cijelome gradu bili poznati kao čestiti i marljivi građani, i kao takovi njegovali su primjeren obiteljski život, što će kasnije usvojiti i nastaviti i sam Gaj. I on će u braku sa suprugom Paulinom, rođenom Krizmanić, i unatoč teškim financijskim prilikama imati petero djece. Uz to se mladi Ljudevit Gaj, i unatoč skromnijeg imućnog stanja svojih roditelja, školovao u Krapini i Varaždinu, te Karlovcu, potom je studirao u Beču, Grazu i Pešti, te nakon upornog rada stekao još i doktorat filozofije u Leipzigu.
Već od gimnazijskih dana Gaj je pokazivao interes za povijest i povijesnu sudbinu svoga naroda, te osobito za studija u Beču, Grazu i Pešti, kada se upoznao i sa poznatim slovacima i slavistima. Bili su to Pavel Josef Šafářik i Ján Kóllar, od kojih je primio određena, ali i nepotpuna znanja o ilirskom podrijetlu Slavena, bez solidnoga znanstvenoga temelja, i koja su istovremeno bila zaodjevena određenom ilirskom ideologijom. Ona su uskoro utjecala na Gajevo javno djelovanje – pa i sam politički rad, javni i tajni, u pogledu ”slavenske uzajamnosti” te putovanja po svijetu (osobito Srbija, Rusija, Austrija), i u kojem političkome radu on nije, a niti je mogao imati trajnijega uspjeha. Ipak i u ovakvim uvjetima Gaj je uspio tiskati znamenitu programsku knjižicu Kratka osnova hrvatsko-slavenskog pravopisanja (1830.) kojom se kao i svojom ”karizmatskom osobnošću” uskoro istaknuo kao središnja osoba kratkotrajnoga i neuspjeloga ”ilirskoga pokreta”, premda je kasnije svojim radom pridonosio usponu hrvatskog narodnog preporoda na književnom i kulturnom polju. Pri tome su veliki utjecaj imale i činjenice, što je Ljudevit Gaj živio i radio tijekom burnog i teškog razdoblja kada se ukidao feudalni poredak (1848.) u habsburškoj Monarhiji, ali i kod nas, i stvaralo novo građansko društvo, zajedno s brojnim i ubrzanim posljedicama, danas bismo rekli – izazovima, što znači usponima i padovima, društvenim, ali i osobnim iskušenjima, među kojima su i teške financijske krize državne, ali i Gajeve osobne, zajedno s uspjesima, ali i neuspjesima, pa ako hoćemo i trajnim pobjedama, i to od trajnog nacionalnog značenja – odnosno općim vrijednostima. U njihovu su žarištu osim već spomenute Gajeve Kratke osnove, ponajprije Novine hrvatske prve novine na hrvatskome jeziku i njihov književni prilog Danica hrvatska, slavonska i Dalmatinska (1835.), koje Gaj uskoro počinje tiskati u štokavskome izričaju (1836.) i to u smislu nacionalne integracije. U njima je, dakle spomenutim glasilima, mladi Gaj, uz dobro poznati moto Narod bez narodnosti jest tijelo bez kosti, kao i istovremeno objavljivanje glasovitih preporodnih budnica, kao što su: Još hrvatska ni’ propala/ dok mi živimo (…), Nek se hrusti šaka mala, i druge, te slavne Mihanovićeve pjesme Lijepa naša Domovino (danas hrvatska državna himna) i druge, poticao i osnivanje modernih nacionalnih institucija, kulturnih, gospodarskih, ali i političkih, i zbog kojih je vrijednosti, i unatoč određenih oscilacija u pokušajima političkoga djelovanja – ustvari uspona i padova, zauvijek ušao u hrvatsku povijest, i to kao jedan od njezinih istaknutih velikana.
Kao što već i na samome početku ove izložbe možemo primijetiti, i koja je tematskoga značenja u pogledu svoga sadržaja, njezina je bitna namjera, da na temelju pomno odabranih, ali i raspoloživih likovnih eksponata iz područja svakodnevne upotrebe, što znači, dnevnoga života i rada, kako Ljudevita Gaja, tako i njegovih suradnika, a dijelom i šireg društvenog miljea, iznova dokumentira njihove zajedničke doprinose, te posebno još ulogu i značenje samoga Gaja u kreiranju vrijednosti hrvatskoga preporoda, književnoga, ali i političkoga. Drugim riječima, izložba želi uz pomoć odabranih tematskih cjelina pokazati stanje, ali i procese svakodnevice, zajedno sa strukturalnim obilježjima razvoja i izgradnje opće civilizacije, te dometima kulture i umjetnosti preporodnog vremena.
Zato na izložbi nalazimo portrete hrvatskih banova i političara, u čijem su žarištu banovi Jelačić i Šokčević, te mladi književnici Kukuljević i Mažuranić, kao i portreti i drugih preporodnih književnika i znanstvenika, gdje su osim Gaja i njegovi mladi suradnici, Babukić, Vukotinović, Lisinski i drugi, među kojima su i grofica Sidonija Erdödy, Gajeva majka Julijana, suradnica Danice, supruga Paulina, kao i druge istaknute žene, ali i starina grof Janko Drašković, kao i drugi uglednici toga vremena zajedno s identifikacijom njihovih doprinosa u pogledu uspona preporodnoga vremena. Tu su i pomno odabrane teme iz obiteljskoga života zajedno s djecom, tim najvećim bogatstvom svake nacije kao i njenog preporoda, kao i brojni eksponati iz svakodnevnoga života.Riječ je, dakle, o predmetima, koji nam višestruko dokumentiraju obilježja kulture svakodnevnoga življenja i rada, ustvari pripadnika različitih socijalnih struktura: starijima i mlađim generacijama, imućnima i onima koji to nisu bili, političarima, učiteljima i profesorima, znanstvenicima i umjetnicima, liječnicima i ljekarnicima, biskupima, svećenicima i redovnicima, pripadnicima plemstva, te građanstva, ali i kmetova, trgovcima i obrtnicima, učeničkim radovima i drugim vrsnim rukotvorinama, tiskanju i opremanju knjiga, uređenju školstva, uređenju i izgledu gradova, ponajprije Krapine Gajeva vremena itd. Odabrani likovni predmeti uporno svjedoče, da su sve navedene socijalne strukture, i zajedno s njima i sam Gaj, dijelili i zajednička politička nastojanja u pogledu ostvarenja teritorijalne cjelovitosti Hrvatske, ukidanja feudalizma, izgradnje jedinstvenoga književnoga jezika u štokavskome izgovoru, zatim nastojanja u pogledu izgradnje modernoga građanskog društva, školstva i sveučilišta, izgradnji modernoga građanskoga Sabora i države, o potrebi snažnije uloge žene u narodnom preporodu, tu su i nastojanja izgradnje nacionalnih institucija, primjerice narodnoga kazališta, također i u Krapini, narodnog muzeja, nacionalne biblioteke, jačanje uloge materinskoga jezika u cjelokupnome javnome životu, također i gospodarstva, te snažniji razvoj različitih grana poljoprivrede, osobito vinogradarstva, zatim obilježja trgovine i obrta, utemeljenje gospodarske komore, utemeljenje hrvatske narodne banke, zajedno s učvršćenjem nacionalne valute, osnivanje narodne vojske u suradnji s ostalim europskim zemljama, tada onima koje su priznavale habsburšku krunu. Riječ je dakle i o poznatim ”Narodnim zahtijevanjima” iza kojih je stajao i sam Gaj (1848.), dakle visoko postavljenim društvenim i nacionalnim vrijednostima i iskustvima, na kojima su nastavljale graditi kasnije generacije koje su dolazile, sve do danas. Stoga se možemo u pristupu ovoj izložbi, ili pak njenim pojedinačnim predmetima i sadržajima slobodno upitati i slijedeće: Što bi bila Hrvatska odnosno njezina povijest bez Ljudevita Gaja? – bez njegovih stvarnih doprinosa i zalaganja osobito na područjima nacionalne integracije, te kulture i umjetnosti kao njihova snažnoga veziva u pogledu izgradnje književnoga hrvatskoga jezika u štokavskome izričaju, kao i opće modernizacije javnoga života, upravo i uz pomoć medija – odnosno Novina i Danice, koje je sam pokrenuo, kao i drugih brojnih knjiga i brošura koje je Gaj više od tri puna desetljeća tiskao u svojoj tiskari, i rasparčavao širom zemlje, te Europe i svijeta, i usprkos osobnih financijskih kriza, ali također i državne financijske krize u doba novog apsolutizma (tzv. Bachovog), kada nastaju i poznate Narodne novine, koje izlaze i danas. Značajne usluge učinio je Gaj i u burno doba stvaranja Dualizma – odnosno Austro-Ugarske monarhije (1861.-1867.), kada se nastojao približiti politici bana Šokčevića i kancelara Mažuranića (1861.-1866.), koja se okretala sporazumu Hrvatske s Bečom (Austrijom) ne Ugarskom (Mađarskom), pružajući im usluge u Narodnim novinama. A nakon sloma njihove politike, te neizbježnog sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) s kojom se i zbog neizbježnih kompromisa nije slagao, Gaj umire zaboravljen u Zagrebu u tijeku oštre političke borbe u pogledu njene revizije (1872.). Ipak, Gaj je ostavio iza sebe i neosporne zasluge u pogledu jedinstvenoga književnoga jezika u smislu nacionalne integracije, kao i na ustrajnom promicanju razvoja hrvatskih nacionalnih institucija, kulturnih, gospodarskih, pa i političkih, koje kao takove stoje i danas, kako svjedoče i odabrani predmeti na ovoj izložbi.
