U petak 17. listopada 2014. u Galeriji grada Krapine otvorena je izložba „Instigo“ Lucije Konda Labaš. Izloženo je 40-tak radova ulja i akrila na platnu nastalih u zadnjih godinu dana.
Lucija Konda Labaš rođena je u Zagrebu 1975. godine. 1999. je završila studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2006. je magistrirala na Akademiji za likovno umetnost u Ljubljani, a 2012. je doktorirala na Poslijediplomskom doktorskom studiju slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Slike Lucije Konda Labaš u prvom redu promatramo kao umjetničke činjenice. Iza te jednostavne konstatacije otvorena je mogućnost višeslojnog isčitavanja djela. Pri tome treba uzeti u obzir i Lucijino teoretsko znanje, primjenjivo u praksi, stečeno pri radu na obranjenom doktoratu, baziranom na potankoj analizi tehnike slikanja, isticanja karakteristika površine i samog slikarskog materijala, njegove izražajnosti, značenja u vrijednostima strukture konkretne tvarnosti, i odnosa prema karakteru podloge na kojoj se slika. Složena je to problematika, mnogo važnija nego se na prvi pogled čini. No isto tako je razumljivo da bi polje akcije ostalo „suho“ u nedostatku strasnosti likovnog pulsiranja i emotivnog predanja. Lucija ne „zloupotrebljava“, premda ih se ne odriče, i racionalnih iskustava, već u dramaturgiji opusa bojom, gestom, a sukladno vlastitom imenu i svjetlom, sliku dovodi do energije umjetničkog događanja, u ostvarenjima površine bogate teksture. Luciju privlači vitalitet fenomena apstraktne slike, no bez čvršćeg opredjeljenja za neki vid nepredmetnog slikarstva. Dojmljivost slika izrasta iz svojevrsne sinteze tankoćutnosti lirske apstrakcije i plodne ekspresivne tjelesnosti boje, slobode poteza u zavodljivom spontanitetu izvedbe, i smiraja scene kroz akcente kompozicijske taktilnosti. Lucijino slikarstvo u mijenama slijeda ciklusa blisko je i konceptu enformela, načina koji zbiljnošću boje negira motivske asocijacije ili dokida načela „klasičnog“ sklada. U prožimanju prividnih različitosti Lucija je izgradila jedinstvenu poetiku, uzbudljivost i snagu slikarske prostirke kroz kretanje boje i njene kromatske posebnosti, ali i intrigantne zagonetnosti njenih simboličnih konotacija. Koloristički rasponi nisu preveliki, no odabrane vrijednosti neprekidno se produbljuju svjetlosnim iskrenjima mrljolikih udara na dinamičnim vrtložnim ili tektonski čitkim plohama. Tim temperamentom oprostoreni oblici i ožiljcima osvajaju dubinu, izlaze i vizualno iz prvog plana slike, zadržavajući jasnoću jezgre i u razvedenom obrisu forme. S primjerima koncentriranja na kadar centralnosti površine, odnosno širenja do znakovitosti bespuća prostora. A boja je i začetak ugođaja, i kroz lavinu prodiranja sloja ispod sloja, ili kroz čednost lazurnog, bliskog mekoći koprene. Lucija impresije, s mjerom kontroliranog slučaja, prevodi u bujice, naznačujući pastoznom gustoćom boje ili blagošću impulsa poteza kista upravo intimitet sadržaja. Na tom tragu znatan broj slika Lucije Konda Labaš dobiva novu dimenziju, figurativnu ili tekstualnu sastavnicu, koje su bez sumnje integralna karika prikaza. Pisani (slikani) citati na razini univerzalnog, ili preslika osobnih stavova, izdanci su umjetničke i ljudske angažiranosti, kao i portreti velikana, poput Borgesa, neosporno važnih u Lucijinom formiranju. Iskazi su to istine drugačijom gravitacijom slike, kojom je boja i greben i glib, izraslina u talozima nerazumijevanja. Pomalo je paradoksalno da apstraktnost slike nije tek uzorna brazda ljepote, već da zadire ispod mučnosti svakodnevlja. Lucija Konda Labaš potvrdila je da je zanima gradivnost forme, sva složenost i kapilarna isprepletenost primijenjenog materijala (u dubljem smislu materije) kojom se slika, sa svim finesama pristupa, ali da je prvenstveno umjetnica koja samodostatnošću boje ili imaginiranjem ikonografskog iskreno progovara o stanjima proživljenog i naslućenog života.
Stanko Špoljarić
