U Galeriji grada Krapine je u petak 20. siječnja 2012. otvorena izložba fotografija Marina Dražančića «Kraj u beskraju». Marin Dražančić rođen je u Varaždinu. Diplomirao je 1984. godine na studiju filmskog i tv snimanja pri Akademiji dramskih umjetnosti sveučilišta u Zagrebu. Kroz proteklih 20 godina stekao je bogato profesionalno iskustvo kao fotograf i snimatelj prije svega u radu filmskom i video (Tv) snimateljskom tehnikom. U početku najviše radi za Jadran film dok se od devedesetih godina javlja kao vanjski suradnik Hrvatske televizije, RTL televizije, Nove TV, te pojedinih stranih televizijskih kuća. Sudjelovao je u stvaranju velikog broja igranih i dokumentarnih filmova, glazbenih, obrazovnih i igranih emisija, te reklamnih projekata. Član je strukovnih udruženja: Hrvatskog društva filmskih djelatnika, te Hrvatskog novinarskog društva. Nakon primarno snimateljskog rada proteklih godina, nakon dugogodišnje stanke ponovo je otkrio svoju opsesiju svijetom fotografije, prvenstveno umjetničke, kojom se danas intenzivno bavi. Na izložbi se uz fotografije nastale u zadnjih nekoliko godina predstavlja i sa najnovijim ciklusom fotografija pod nazivom «Kraj u beskraju» nastalih 2011. godine u crno bijeloj tehnici. «Prevladavajuća ideja u nastajanju ovih fotografija bila je što vjernije i upečatljivije izraziti asocijacije vezane uz motive uglavnom pustih pejzaža i veduta. Ono osnovno što se veže uz motive je ogromna zatomljena snaga, „težina“, tromost i postojanost, vrijednosti koje su „vječne“, stabilnost i čvrstoća do monotonosti, „težina vječnosti“ i trajnosti motiva (prirode i veduta). Upravo su danas ove vrijednosti možda više nego ikada suprotne vrijednostima uzburkanog i kaotičnog svijeta svakodnevice (društva u kojem živimo), njegovom šarenilu i nepredvidljivoj mijeni. Svijet koji nam se nudi kroz izložene fotografije, postojan i stabilan, ali zapravo istovremeno i pomalo umrtvljen, patetičan i čak pesimističan, nudi nam se kao najbolje makar privremeno utočište. Iako smo kod Marina tematski gotovo uvijek u pejzažu, rijetko su to pejzaži u pravom smislu te riječi. Namjera autora posve je drugačija, pejzaž predstavlja samo kontekst, pozornicu za neobične kolorističke, svjetlosne i kompozicijske eksperimente u fotografiji.“*(Vana Gović, kustos dipl. povj. umj.*) I doista, ova opaska o jednoj vrlo važnoj i upadljivoj značajci autorovog pristupa fotografiji, proteže se i na ovu seriju fotografija, ali ovaj puta s naglaskom na jedan dominantan kompozicijski princip. Kompozicija je s pripadajućim okvirom i formatom uvijek u fotografiji prvo i osnovno izražajno sredstvo, no u ovoj seriji fotografija ima odlučujuću i sigurno primarnu ulogu. U velikoj većini fotografija iz ove serije korišten je princip simetrije u kompoziciji. Simetrija je korištena kako bi se naglasila jednostavnost i maksimalna „čistoća“ u rasporedu elemenata slike, kojim se uspostavlja ravnoteža (ne samo u estetičkom već i u doslovnom smislu) i „mirnoća“ slike. Općenito gledano panoramski format prilično podsjeća na tzv. panoramski kadar u filmu, pa se tako i u fotografiji koristi najčešće u svrhu nabrajanja, stavljanja više motiva u jedan red unutar istog prostora (i vremena), odnosno okvira fotografske slike. No u ovoj seriji fotografija, namjera je bila sasvim suprotna! U kompoziciji se maksimalno pokušava izbjeći postavljanje više elemenata snimljenog motiva u bilo kakav međusobni odnos, jer bi on predstavljao u najmanju ruku zametak drame i dinamike. Vizura fotografija je širokog kuta, ali svejedno ostaje u smislu motiva i usmjerenosti pažnje „uska“, usredotočena na samo jedno, a ono je, kada ostaje samo, kompozicijski – simetrijom još više istaknuto, čemu doprinosi i specifičan oblik panoramskog formata kroz koji se proteže odabrani motiv. Svaki je motiv sveden na što je moguće manje kompozicijskih elemenata i na taj način on postaje još važnijim, još više usamljenim, izoliranim, mirujućim i stabilnim. I nevrijeme u slici ne doima se nimalo takvim već izgleda tromo i tiho. Širina vizure, panoramski format, izoliranost motiva i simetrija – tri su kompozicijske odlike, koje određuju čitavu seriju fotografija i sugeriraju nam autorov doživljaj. Fotografije bez čovjeka u kadru, samo s prirodom i vedutama pa bile one predstavljene makar i najskromnijim djelićem npr. jednog stubišta ili zida, skladne su i vječne, stabilne i čvrste kao kakvi napušteni hramovi. Kao što monumentalne kompleksne i glomazne građevine poput piramida ostaju za vječnost ili ih takvima samo doživljavamo, tako i ovi pejzaži ili ovi „krhki“ djelići i napušteni ostaci male arhitekture i malog čovjeka u fotografskoj slici postaju važnima, čvrstima, monolitnima i vječnima poput kakvih piramida. U slici, čovjeka kao da više nema i kao da više nema nikoga i ničega što bi moglo pokvariti ovaj vječni mir i sklad svijeta u koji je autor „zavirio“ svojim fotografskim aparatom.» Marin Dražančić Na otvorenju je u prigodnom glazbenom programu nastupio Mihael Leško – klavijature. Izložba ostaje otvorena do 10. veljače 2012. godine. |
