Kao što znamo prvi pisani dokumenti spominju grad Krapinu 1193. godine. U srednjem vijeku postojala je utvrda Krapina podno koje se počelo razvijati naselje. Sama utvrda i tadašnje vlastelinstvo bili su kraljevski posjedi, a potom, u skladu s feudalnim uređenjem i posjedi pojedinih velikaša.
Od krapinske srednjovjekovne utvrde grada na brežuljku iznad Krapine sačuvana je samo jedna zgrada. Međutim, zahvaljujući arheološkim istraživanjima, dosadašnjim iskopavanjem dokazano je postojanje velikih dvoranskih objekata na položaju srednjovjekovnog castruma Krapine. Otkriven je tlocrt sakralnog objekta, zacijelo, dvorske kapele, Presvetog Trojstva, koja se navodi u pisanom dokumentu iz 1225. godine. U tome srednjovjekovnome dvoru boravio je 2. lipnja iste godine 1225. hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. Arpadović, zajedno sa svojih nekoliko velikaša.
Najstariji vlasnici grada bili su, i to u skladu s već spomenutim feudalnim uređenjem hrvatsko-ugarski kraljevi iz roda Arpadovića. Tako osim kralja Bele IV. Arpadovića i vladari iz drugih kuća. Godine 1347. vlasnikom Krapine bio je kralj Ljudevit I. Anžuvinac, koji je 1. ožujka 1347. predstavnicima grada Krapine, koji su došli k njemu u Zagreb, podijelio povlastice kraljevskog slobodnog grada koje su ostale na snazi sve do ukidanja feudalizma godine 1848. Recimo također da je supruga kralja Ludovika I. Anžuvinca bila Hrvatica Elizabeta Kotromanić, majka dvoje djece, Marije koja se udala za hrvatsko-ugarskoga kralja Žigmunda Luksemburškog i Hedvige, koja se udala za Poljskoga kralja Ludovika Jagelovića. A njegov i Elizabetin unuk poginuo je u bitci na Mohačkome polju krajem kolovoza 1527.
U međuvremenu, značajni su gospodari grada Krapine bili grofovi Celjski. Naime, godine 1397. upravo spomenuti kralj Žigmund Luksemburški darovao je grofu Hermanu Celjskom za vojne i druge zasluge više hrvatskih gradova, među njima i Krapinu, i to sa svim njezinim pravima, zemljama i selima. Misli se i na kmetske podložnike. Grofovi Celjski postali su tako i zagorski vlastelini. Uz Hermana Celjskog vezana je i poznata ljubavna priča koja govori o njegovoj okrutnosti spram sina Fridricha i njegove odabranice Veronike Desiničke, i dobrim se dijelom smatra vjerodostojnom.
Poslije grofova Celjskih vlasnik starog grada Krapine postaje hrvatski ban Vitovac „Barun od Krapine“ i „Grof zagorski“, zatim hrvatsko-ugarski kralj Matija I. Korvin i njegov nezakoniti sin Ivan Korvin, koji postaje hrvatski ban, i koji je 12. listopada 1504. umro ovdje u utvrdi-dvorcu Krapini, a pokopan je u Pavlinskoj crkvi u Lepoglavi. Ban Ivaniš Korvin imao je tada svega 3l godinu života, a njegova udovica Beatrica s dvoje djece, 23 godine. Bana Ivaniša Korvina ”oplakivala je cijela Hrvatska”, jer on je savjesno vršio bansku vlast i spadao je u red onih junačkih hrvatskih banova, ”koji su prvi ustajali kad je neprijatelj pokucao na vrata domovine”.
Nekoliko mjeseci poslije, to jest dana 17. ožujka 1505. umro je u njihovu dvoru Krapini Beatricin sin Krsto, koji je imao naslijediti u banskoj časti svoga oca Ivaniša Korvina. Njegova majka Beatrica, sada i Korvinova udovica, dala ga je sahraniti u pavlinsku crkvu B. D. Marije u Lepoglavi, u grobnicu pored njegova oca. Njihovi mramorni spomenici s natpisima stoje u crkvi pored glavnoga oltara i danas. Beatricina kćerka Elizabeta uskoro je umrla za vrijeme njihova posjeta u Ugarskoj.
Korvinova udovica Beatrica Frankopan udala se po preporuci kralja za Jurja
Brandenburškog, koji je nakon njezine smrti, zbog rasipničkog života prodao grad Krapinu banu Petru Kegleviću, ovaj opet Mihajlu Jambrekoviću; a Jambrekovićev zet Luka Sekelj prodao je Krapinu ponovno braći Keglevićima, koji 1641. postavljaju temelje gradnji franjevačkog samostana u Krapini. Konačno je hrvatsko-ugarski kralj Rudolf II darovao Krapinu banu Ivanu Draškoviću.
U vrijeme vladanja bana Ivana Draškovića u Krapini je zasjedalo pet Hrvatskih sabora: 1598., 1599., 1600., 1605. i 1607. Na njima se najviše raspravljalo o obrani zemlje, gradnji utvrda, a rješavali su se i zemaljski sudski sporovi.
U gradu-utvrdi Krapina umro je 17. siječnja 1624. hrvatski ban Tomo Erdödy,
podrijetlom iz hrvatske grane ove velikaške porodice. Sahranjen je u zagrebačkoj katedrali pored oltara Majke Božje, pored kojega i danas stoji istaknut na mramornoj ploči njegov lik na kojem se vidi kako ban Tomo Erdödy stoji u banskoj opremi ispod Raspela, a pored bana je natpis in Deo vici – u Bogu pobjedih. Misli se na njegovu slavnu pobjedu nad Turcima u bitci pod sisačkom utvrdom 22.lipnja 1593. godine. Ističem da na spomen te pobjede, koja je spasila ne samo Hrvatsku i grad Zagreb, nego i cijelu Europu od Osmanlija, i danas svakoga dana u 14 sati zvoni malo zvono zagrebačke katedrale. Posljednji gospodari grada Krapine bile su obitelji Lichtenberg i Ottenfels. Ovu je utvrdu, ponešto popravljenu barun Franjo Ottenfels godine 1919. zajedno sa ostacima gradine darovao Krapinskoj općini.
Vratimo se sada u današnji grad Krapinu. U gradu se župna crkva sv. Nikole prvi puta spominje 1311. god., kasnije je razrušena potresom u 19. st., a obnovljena je na starim temeljima na prijelazu 19. u 20. st. Sv. Nikola je ujedno višestoljetni zaštitnik grada i župe.
Nasuprot dominacije feudalnih gospodara koji su vladali krapinskim burgom, s obadvije strane rijeke Krapinčice razvio se donji grad kojim je dominirao građanski stalež, a kojeg je osobitim pravima i povlasticama obdario kralj Ludovik I. Anžuvinac, kad je boravio u Zagrebu 1347. godine Poveljom, koja je priznala grad kao slobodno kraljevsko trgovište, i jamčila Krapincima znatnu autonomiju. To je ubrzalo razvoj građanstva i njegova bavljenja obrtima, trgovinom i poljoprivredom. Trgovište je sebi biralo suca, danas bismo rekli gradonačelnika.
Godišnji sajmovi održavaju se u Krapini već od početka 15. st. odnosno od 1416.
godine. Na Krapinske sajmove dolazilo je i do 10.000 ljudi iz Zagorja, Podravine, Mađarske, Štajerske i Kranjske. I sami grofovi Frankopani i Celjski razmjenjivali su u Krapini robu, a dolazili su i dubrovački trgovci.
U tijeku 15. st. obrtnici Krapine, da bi zaštitili svoja građanska i strukovna prava, udružuju se u obrtnička udruženja – u cehove. Prve povlastice dao im je kralj Matija I. Korvin. Tako su gotovo do početka 20. stoljeća postojali cehovi: draguljara, tesara, klesara, lončara, kožara, zidara, tkalaca, češljara, graditelja, bravara, sedlara, mlinara i pekara.
Već 1580. godine u Krapini je načinjen prvi popis izučenih zanatlija po strukama, iz čega nastaju značajni cehovski staleži. Samo nekoliko godina poslije, to jest 1588. hrvatsko-ugarski kralj Rudolf II. potvrdio je gradu pečat Krapine, kojim gradski sudac ovjerava izdane dokumente. Pečat je bio srebrni, a na njemu su tri kule od tesanog kamena koje prikazuju krapinske tvrđave: Krapinu, Psar i Šabac.
Grad Krapinu krasi i prelijepa crkva sv. Katarine i franjevački samostan, koji je utemeljen 1641. godine donacijama grofova Keglević, na mjestu gdje je nekad postojala samo kapela sv. Katarine, koja se spominje 1547. godine. Desetak godina poslije, to jest godine 1657. sagrađena je nova crkva sv. Katarine, a uz nju je dovršen i franjevački samostan. Stilski, gradnja franjevačkog samostana u Krapini pripada razdoblju ranog baroka, i to ponajprije zaslugom grofova Keglevića. U sastavu samostana djelovao je i fakultet teologije, filozofije, retorike. U samostanu postoji vrijedna zbirka sakralne umjetnosti i knjižnica utemeljena 1650. godine, bogata rijetkim knjigama od kojih su najznačajnije tri inkunabule. Zajedno s gradnjom samostana, u Krapini započinje 1665. godine i sustavno osnovno školstvo.
Na samom početku 18. st. i to nakon činjenice, što je Hrvatski sabor, pod predsjedanjem bana Nikole III. Erdödya izabrao godine 1687. Sv. Josipa zaštitnikom Kraljevine Hrvatske, banski namjesnik Petar Keglević sagradio je kapelicu sv. Josipa na brdu iznad samostana. Otud ime brda – Josipovac, kojeg su Krapinčani zvali Jozef-Breg
Crkva Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu predstavlja jednu do najljepših baroknih crkava u ovom dijelu Hrvatske. Građena je od 1750. do 1761. godine, a sagradili su je pobožni građani i seljaci kao svoju zavjetnu crkvu. Crkva je sagrađena kako bi u nju bio smješten Marijin kip donesen iz Jeruzalema, jer je Gospa i prije gradnje crkve pomogla mnogim ljudima u bolesti i teškoćama pa su ljudi i sam kip smatrali čudotvornim. Crkva je posvećena 13. kolovoza 1761. godine i do danas ona je zavjetno mjesto – mjesto okupljanja vjernika hodočasnika. Kako ocjenjuju i brojni stručnjaci, crkva nadahnjuje ljepotom svoje unutrašnjosti, bogato izrađenim oltarima, umjetničkim slikama i rijetkim orguljama majstora Antona Römera iz Graza.
Jednom riječi starodrevni hrvatski grad Krapina, bio je i ostao grad povijesti, kulture i umjetnosti, i kao takav od uvijek je u trajnom žarištu nacionalne povijesti. Stoga je grad Krapina i grad kojim se diči cijela Hrvatska.
dr.sc. Agneza Szabo
