| U okviru ovogodišnjeg 5. glumačkog festivala u Krapini, u Galeriji grada Krapine je u četvrtak 19. travnja 2012. otvorena izložba slika Balade Petrice Kerempuha Stjepana Đukića Pište koji je inspiraciju za slikanje Krležinih Balada pronašao u izvrsnoj kazališnoj predstavi Ni med cvetjem ni pravice Adama Končića. Portret je slika umjetnika i portretirane osobe. U tihom razgovoru osoba nastaje djelo, otkrivaju se talenti i tajne, spajaju se sati i dani nastajanja djela i vrijeme prije i poslije toga isječka postojanja. S iznalaženjem mjere između potrebne deskriptivnosti i zavirivanjem ispod epiderme činjeničnog. Slikati realno i uhvatiti nemjerljivo. Opća je to konstatacija koju slikar treba pri stvaranju zaslužiti izdizanjem iznad preslika osobe koja sjedi nasuprot štafelaju. Stjepan Đukić Pišta uz interes za različite motive mnogo pažnje posvetio je slikanju portreta, s ishodištem u autoportretu. Primjerice znanom u kojem uspostavlja dijalog s Dürerom, spajajući sretno i znalački karakteristike načina i kompoziciju velikog majstora njemačke renesanse i vlastiti rukopis. Prepoznatljiv u osobnosti stila i vještini izvedbe. I kroz autoportet, motiv slikarskog psihograma razvila se sposobnost umjetničke i ljudske pronicljivosti u otkrivanju posebnosti osobe. S mnogo minucioznosti u razradi forme, sačuvanoj i u kasnijim ostvarenjima slobodnijeg poteza. Đukić portretira i uglednike i ljude nepoznate javnosti, prijatelje i znance i one koje možda prvi puta susreće na početku slikarske seanse. Rang lista važnosti i prisnosti nestaje već pri osnovnoj postavi slike. Elementi likovne gradnje dolaze u prvi plan, prepuštanje u izrazu koji odgovara Đukićevoj likovnoj koncepciji. Razumljivo postoji praćenje svojevrsne ikonografije, kroz stav lika ili prisutne detalje i naglašavanja karakteristke osobe, no likovna interpretacija dominira nad izvanjskim privlačnostima i mogućim povodljivostima. Rasponi rješenja uprisutnjeni su u tijeku vremena kao logična različitost u propitkivanju odnosa faza i pristupa, no s jasnom zajedničkom crtom u tkivu izgrađene poetike. Sličnost s portretiranom osobom u svakom djelu je neosporna, neovisno prati li se lik marnošću poteza ili je lice zabilježeno nemirnijom gestom. Ono zrači iskrom unutrašnjeg svijeta i u treptaju i u konstanti izraza. Đukić traži tu sabirnu točku osobnosti te je modificira u ukupnosti dojma portreta. Iz nje proizlazi i reprezentativnost, nekad gotovo paradnost u impostaciji lika, ili neposrednost u običnosti svakodnevnog. Đukić spaja ležernost i ozbiljnost u provedbi slike pokazujući da i u zahtjevnom zadatku postoji prostor za likovnu igru. Počinje studiranjem osobe na razini prikupljanja podataka i uočavanja anatomskih specifičnosti koje u konačnici prelaze u šarm likovnog čina. Vidljivog u tretiranju površine i lica i fonda, neraskidivo povezanih sastavnica. I kroz strukturu poteza i stupanj kolorističke blistavosti. Đukić razgrađuje plohu na niz paralelnih ukrupnjenih linija, ritmiziranih kroz manje ili veće zgušnjavanje slikarskog crtovlja potenciranog akcentima boje. Kromatika Đukićeve palete i u svjetlim registrima i onim tamnijih vrijednosti izrasta na tektonici prizora, jasnoći figure i njenom izrastanju iz pozadine, sugerirane dubine iza portreta. Prostora integriranog u cjelovitost scene, kroz sukladnost sazvučja boje i ekspresivnih linija, nosioca pulsirajuće površine. Fond je slikarski aktivan neovisno da li je potka samo glavi osobe, poprsju, čitavoj figuri zahvaćenoj u en face izgledu ili u profilu. Đukić sjajno varira mogućnosti kompozicije, pomiče napetost zbivanja, svjetlom, i relativnoj komornosti formata daje monumentalnost. U ljepoti jednostavnog i snazi približavanja spomeničkom. Sa sposobnošću da naznači i neku dimenziju duhovnosti osobe koje portretirani nisu svjesni. Stvarajući u Hrvatskoj i Australiji Đukić je u brojnim portretima pokazao da se ton inkarnata može uzdići do vitaliteta boje, da je lice oplošje za slojevitost psihološkog i da galerija naslikanih likova odraz je punine života. Potvrdio se uvjerljivošću, slikarskom potentnošću kao jedan od najzanimljivijih hrvatskih portretista, kao slikar kojem uz talent ne nedostaje zanosa, koji duboko vjeruje u smisao onoga što radi. U druženju s umjetnošću koje je portret osebujan izdanak. Stanko Špoljarić Na otvorenju izložbe je o autoru govorio likovni kritičar Stanko Špoljarić. Dramski glumac Adam Končić interpretirao je balade, a izložbu je otvorio gradonačelnik grada Krapine Josip Horvat. Izložba ostaje otvorena do 4. svibnja 2012. godine. |
