U Galeriji grada Krapine je u utorak, 10. svibnja 2011. otvorena izložba slika Jagora Bučana „Češljano, šivano, tkano“. Kroz izložene radove protežu se motivi afričkih tkanina i košulja te ženskih frizura kako su ih kroz povijest nosile Hrvatice, oslikane akrilom na platnima, matricom rešetkastih rastera, u iznimno velikom formatu. Sam autor smatra kako je oblike kulture i umjetnosti moguće motriti očima kojima promatramo prirodu. Tako se etno frizure mogu preobraziti u glavu, vazu za cvijeće ili pupoljak, donoseći neočekivane uvide. Na otvorenju je o autoru i djelima govorio likovni kritičar Ivica Župan, a u glazbenom programu nastupili su učenici Osnovne glazbene škole pri Osnovnoj školi Augusta Cesarca Krapina – odjel gitare. Izložba se može razgledati do 31. svibnja.
Kako je to u literaturi odavno precizirano, slikarstvo u doba medija nema određene niti očigledne zastupničke društvene, političke, religijske, seksualne, kulturalne, ekonomske, estetske niti bilo koje druge funkcije, poglavito ne u usporedbi s funkcijama što ih je imala u dugačkom vremenskom razdoblju od renesanse pa sve do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća. Te je zastupničke funkcije preuzela medijska, prije svega elektronička/ekranska slika. Kad je medijska slika preuzela negdašnje zadatke slikarstva, slika je postala tek prostorom za mentalne, duhovne i osjećajne sadržaje, koji za opstanak više ne trebaju aluzije na predmetni svijet niti uvođenje ikonografije, pomoću koje je osobni doživljaj viđenja uvijek bilo moguće prevoditi u opće prepoznatljive prikaze.
Ono što preostaje današnjem slikaru u prvom je redu izazvati vibraciju tijela slike, oživjeti njezin materijalni fizis, a nerijetko je slikar zaokupljen i ontološkim statusom slikarskog uratka, tj. pitanjem što slikarstvo kao takvo jest, dakle bez uplitanja sa strane, bez potpore ideja koje je prije zastupalo, simbolike, semantike, filozofije, ideologije…
Danas na sliku gledamo tek kao na estetsku tvorevinu – djelo često puta nastalo iz kulturne memorije – kao autorova sjećanja na položaj slike u povijesti slikarstva, tijekom plastičke avangarde ili moderne, ponajviše u etičkom duhu visokog modernizma, herojskom, ali u po mnogočemu rigidnom dobu. Upravo se u toj rigidnosti i dogmatičnosti svake avangarde često puta referira današnji slikar. Ograničene i sputane svojim medijskim (slikarskim) mogućnostima, slike pokušavaju dokučiti samo ono što je predočivo, a sve ostalo – u čemu uspijevaju drugi izričaji poput književnosti ili filozofije – slike ne mogu predočiti osim u simboličkoj formi, no simbolička forma ne postoji izvan likovnoga jezika, a jezik je opet sam po sebi – u likovnom smislu – konvencionalan.
Bučanova je ambicija djelima iz ciklusa „Češljano, šivano, tkano“ bila stvoriti sliku koja će posjedovati određenu vizualnu prijamčljivost, a da ta prijamčljivost ne bude samo jednoznačna, tautološka, prikazbena, nego da sadržaj i forma budu krajnje sljubljeni, postanu jedno te isto, da imaju razloga podražavati strukturu tkanja (odnosno vlaknastu strukture kose), pri čemu je i sam motiv mišljen tako da zbunjuje. Naime, recipiramo li ga kao makro svijet, ostaje mimezis (tekstil, košulja, frizura), a promatramo li ga kao mikro svijet, on je nešto drugo, upravo ono što ove slike čini zanimljivima.
U tematskom smislu kontinuitet unutar izložene cjeline ostvaruje se činjenicom da su ovdje interpretirani folklorni motivi, i to po reprodukcijama preuzetim iz knjiga – motivi afričkih tkanina i košulja i ženske frizure preuzete iz tiskovine koja podastire načine na koje su Hrvatice kroz povijest urešavale kosu. Motiv frizure matrica je koju Bučan ponavlja, ali slikarska elaboracija kreće od realističkog prenošenja motiva zatiljka, preko realizacija gdje se mimetičko u različitim stupnjevima reducira, pa sve do potpuno apstraktne situacije kada se motiv apstrahira gotovo do znaka. Teksture, patterni i matrice u slikama tkanina i košulja prizivaju niz asocijacija, činjenica i fenomena iz različitih partija povijesti umjetnosti poput, primjerice, inačica geometrijske apstrakcije, minimalizma, surface/support pokreta, serijalnog slikarstva, dekorativnog slikarstva, citatnosti…, ali u suštini to nisu. Ovi su uradci prostori iznenađenja, nepravilnosti i iregularnih postupaka, neočekivanih rješenja, odstupanja, a svaka je slika otvorena i za druga načela formalnog rasporeda. Svaka forma k tomu posjeduje je i neki vlastiti, specifični, semantički potencijal, emancipiran od motiva, i stvara vlastitu priču, a taj je potencijal
Bučan iskusno naslutio i tu imanentnu ambivalentnost sjajno uklapa u slike – one snažno podsjećaju na nešto mimetičko, ali mimetičko u njima zapravo izmiče. Preuzeti motiv frizure – na primjer – svaki put podsjeća na nešto drugo – glavu, vazu za cvijeće, pupoljak… Riječ je, dakle, o rastakanju, izmicanju, iznevjerenju/potiranju, podrivanju mimezisa i predmetnosti, pobjedi višeznačnosti nad jednoznačnosti.
U obradi, u značenjskom smislu beznačajnih tema, uočljivi su jednostavnost i intimnost u igri formi i kolorita. Kompozicija je građena kroz splet složenih relacija između okomitih i vodoravnih kretanja finog linearizma, delikatnog tkanja fakture i kromatskih efekata. Okomice i vodoravnice dovedene su u harmoniju i ravnotežu, ali taj je koloplet daleko od površne dopadljivosti. Profinjeni kolorit gradi međuodnoseboja koje se međusobno odbijaju i usklađuju. Prepoznajemo i rafiniranost boja i kontrasta, čak i bonnardovsko bavljenje sentimentom dvaju valera… Plijene i plemenita plastička materija s profinjenim fakturama, vibratnost poteza i namaza, atraktivni linearni ritmovi, jednostavnost, mir i specifična unutarnja harmonija, kromatski efekti, kromatske harmonije i disharmonije, orkestracija i akcenti boja…
Riječju, ovo je istraživanja ostvareno s posebnom sviješću o (ne)mogućnostima slikarstva danas i Bučana potvrđuje kao sve hrabrijeg i slobodnijeg autora, nadasve svjesna problema s kojima se sučeljava današnje slikarstvo, pa tako i plastičke umjetnosti uopće.
Ivica Župan
